Nova knjiga dugogodišnjeg saobraćajnog pilota i instruktora letenja Zorana Modlija doživela je i treće izdanje! Knjiga, inače, objedinjuje sve ono što je dosadašnje generacije pilota kao magnet privlačilo letačkom pozivu kroz reči svojevremeno ispisane na stranicama njegove "Krilate katedre, "Škole letenja", "Pista u noći"... Najnovija, "Pilotska knjiga", predstavlja atraktivan, zanimljiv i do sada najkompletniji vodič kroz osnovnu školu pilotaže za 21. vek, na 528 strana. Umesto DVD-a sa filmom "Škola letenja" koji je pratio prethodno izdanje, uz najnovije, treće izdanje (odnosno obnovljeno drugo, što je možda još bolji termin), dobijate link ka Modlijevom YouTube kanalu na kojem leži svih sedam epizoda koje zajedno čine film "Škola letenja".

 

O autoru

Zoran Modli nekada

AUTOR IZ DAVNOG VREMENA KADA JE PISAO SVOJU PRVU KNJIGU „KRILATA KATEDRA”...

Poput mnogih drugih, tako je i Zoran Modli rođen sredinom prošlog veka u Zemunu i za sada je živ i zdrav. Nije odmah postao pilot. Najpre je kao odlikaš završio osnovnu školu, a onda alarmantno srozao uspeh u Prvoj zemunskoj gimnaziji. Od mature se oporavio u redakciji „Politike ekspres”, a sa dvadesetak godina proslavio kao revolucionarni disk-džokej Studija B i legendarne zemunske diskoteke „Sinagoga”. Studio B je, posle pet godina, napustio iz više razloga, a najviše zbog letenja. Od tada je jednom nogom u raznim radijima, a drugom i obema rukama u avijaciji. Pošto je bliska rodbina, a naročito najbliža – majka – očekivala da završi kakav-takav fakultet, uradio je pola posla, pa završio Višu vazduhoplovnu pilotsku školu u Beogradu.
Kao instruktor letenja, najpre na sportskim aerodromima, a zatim u Pilotskoj akademiji JAT u Vršcu, školovao je na desetine naših i stranih pilota. Mnogi od njih odavno su kapetani JAT-a, ali i drugih kompanija širom sveta. Dvadeset godina je leteo u JAT-u, a najviše vremena proveo na nikad prežaljenom boingu 727, nad kojim lamentira kad god mu se za to pruži prilika. Od ranih devedesetih pa sve do prvog poglavlja ove knjige leteo je i kao kapetan na biznis-džetovima kompanije Prince Aviation. Za njim su bezbrojni sati sjajnih iskustava. Poslednje je bilo loše, ali korisno za ovu knjigu.
Živi u Beogradu, a u mislima u svim onim gradovima na čije je aerodrome sletao.

Zoran Modli sada

... I U OVA NOVA VREMENA, DOK OČEKUJE NOVO IZDANJE „PILOTSKE KNJIGE“.

Odlomci iz knjige

Prizemljenje

Odlomak iz uvoda u knjigu

 

01-Olupina-na-kamenjaru

...Ostaci olupine dogorevali su tamo gde piste više nije bilo, utonuli u dubok kamenjar malog ostrvskog aerodroma nasred Jadrana. Četrdeset lelujavih letnjih stepeni, začudo, nedrilo je hladnoću oko srca okupljenim posmatračima.

Ko zna koji put sam, kao navijač nekog snenog i usporenog teniskog meča, instinktivno vukao pogled sleva udesno, pa zdesna ulevo. Od praga 22 ka pragu 04 (koji se zbog ispupčenog betonskog stomaka piste nikako nije mogao videti), pa nazad, ka izuvijanim stubovima aerodromske ograde – a sve očekujući da ponovo ugledam avion kako izranja iz popodnevne jare i kako se, ovog puta uspešno kao i u bezbroj sletanja do tada, uz huku riversera zaustavlja na kraju 1.400 m duge staze.

Džabe.

Osećao sam buđenje opravdanog besa negde duboko u stomaku, ispod bele košulje umazane kapljicama motornog ulja, armiranog prašinom koja se podigla na mestu udesa. Izdaja. Metalni prijatelj, u čiju sam se vernost bezrezervno kleo, ovog puta je posustao. Zbog čega je šest tona aluminijuma, kompozita i elektronike tako sramotno završilo u vatri i dimu, nekoliko metara iza piste, u rupi punoj oštrog kamenja i uspaničenih poskoka? Zašto je, smrtno ranjen, rasterao moju posadu i putnike, a time i poslednju nadu da će i nadalje sve biti u redu?

Odgovora nije bilo mada sam ga sâm znao najbolje. A baš to me je izluđivalo.

Manje milom, više silom

Odlomak iz uvoda u poglavlje "Performanse leta"

 

01-crtez-avion-ispaljen-iz-pracke

Najlepše od svega je to što je avion poput naše cesne nemoguće uvesti u kovit. Cesna je vrlo stabilan visokokrilac, čija koncepcija „baldahina” čini gotovo nemogućim bilo kakav pokušaj da ga izbacite iz ravnoteže. Hmmm... Pokazalo se da nešto što je gotovo nemoguće ne znači i da je apsolutno nemoguće.

Ponovili smo čitavu priču s oduzimanjem gasa i natezanjem volana do stomaka, sve dok brzina nije pala na kritičnu. Tada smo snažno mlatnuli desnu pedalu kormila pravca i povukli volan, ne očekujući ništa posebno. Ali, ne lezi vraže, avion se snažno praćaknuo na desno krilo i, na iznenađenje prisutnih, krenuo u pravi pravcati kovit! Bila je to neka vrsta čudnog, pljoštimičnog kovita, iz kojeg se čak i akrobatski avioni sporo i teško vade.

U redu, kad je već tako, hajde da ga vadimo iz te vrtoglave spirale. Volan napred, puna leva noga. Ništa. Još jači pritisak i na volan i na pedalu. Ništa. Sačekajmo, posle narednog okreta moraće da prestane ova rotacija. Nije prestala. Pogledali smo se zblanuto, procedili svako svoju sočnu psovku, dok se Ovčansko jezero sa svojom mutnom vodom neprijatno brzo približavalo. Ovde više nema šale, glupo je poginuti u avionu u kojem malo ko gine. Dajmo mu pun gas! Motorčić je zaurlao, ali se situ- acija nije promenila. Jezerce je ispunilo čitav naš vidokrug. Flaps! Izvucimo ga, to je jedino još preostalo u pokušaju da promenimo aerodinamiku aviona. Ako ni to ne pomogne, pozdravićemo se i izljubiti – pa kako nam bude!

Pogonska grupa iz avionskog trupa

Odlomak iz uvoda u poglavlje "Avionski motori"

 

01-crtez-avionski-motori

Šta da kažem, očajno smo gledali u te hijeroglife podvučene razlomačkim crtama ispod kojih su se zlurado nizale različite brojke i latinička slova i pitali se šta da radi- mo s njima kad sednemo u avion. Ne želim ni da se setim znojavih ruku kojima smo pritiskali kvaku vrata iza kojih je sedeo ledeno nasmešeni profesor-mudrac, čekajući da nas oči u oči izrešeta pitanjima na završnom usmenom ispitu!

Ali ova priča nema tužan kraj: jednoga dana pojavio se neobičan – možda je bolje reći običan – gospodin koga smo do tada znali samo kao direktora JAT-ovog školskog centra. I on je bio diplomirani mašinski inženjer, ali ni najmanje nije ličio na svoje „napaljene” i mlađe saradnike iz kojih je prštalo puko teorijsko znanje, a na košulja- ma još igrale teško izbrisive fleke zarađene u studentskim menzama. Odlučio je da izađe iz svog kabineta i pokaže kako to rade majstori.

– Poznajem pilote i znam da ovde niste zato da biste postali naučnici – odmah nas je pošašoljio ispod brade. – Od teorije gasova i gasnih stanja nema vajde kada vas izda motor. Vi treba da naučite kako da se prema tom motoru odnosite s razumeva- njem, da ga eksploatišete pažljivo i da mu bez potrebe ne skraćujete vek. U vazduhu ste samo zahvaljujući njemu. Zato vas neću gnjaviti teorijom iz univerzitetskih udž- benika, nego ću govoriti isključivo o praktičnim stvarima važnim za pilote, a ne za vazduhoplovne inženjere.

To je zaista bilo svetlo na kraju aero-tunela!

Gospodin direktor je održao reč. I, verujte mi, tek su mi njegova predavanja otvo- rila oči, time i um. Pamtite samo ono što razumete, razumevanje je put ka saznanju, a znanje put ka samopouzdanju.

Pilot ne mora da zna da konstruiše avion, da prebroji sve zakivke na njemu i da popravlja kvarove. Kao majka koja instinktivno zna šta detetu prija ili škodi, tako pilot mora da nauči kako da se ophodi prema avionu. Najvažnije: da ga ne dovede u bezizlaznu situaciju, u kojoj mu neće pomoći ni pet diploma s isto toliko fakulteta!

A sada, vratimo se temi koju je ovo poglavlje upravo prizvalo...

Poletanje

Odlomak iz epiloga knjige

 

01-crtez-priprema-za-IFR-za-stolom

Još nešto: bez ikakvog stida sam na prethodnim stranicama obilato citirao sebe iz ranijih godina. Pored manjka originalnosti, to može da posluži i kao dokaz da se u filozofiji letenja ništa nije značajno promenilo, ni zakoni neba, ni zakoni Zemlje, ni zakoni fizike. Smenjuju se samo birokrate koji tonama papira pokrivaju rupe u pravilima koja sami pišu, smenjuju se tehnološke inovacije i oruđa njihove primene – a to su samo neizbežne finese jednog velikog sveta koji se zove avijacija. Sve ostalo – ostalo je isto!

Ako uđete u taj svet, imajte na umu: čovek nikada nije bio, niti će biti ptica. Samo nam se čini da umemo da letimo...

A kad već letimo, činimo to tako da niko i nikada ne zažali zbog toga. Ono što mi je nekada izgledalo beskrajno smešno, danas mi izgleda beskrajno mudro. Poput rečenice koju je svojevremeno – nakon što bismo zadihani boing 727 nežno prislonili uz gejt matičnog aerodroma i ugasili motore – uvek izgovarao moj dragi i davno penzionisani kapetan JAT-a Branko Vukčević, zavlačeći po crnogorski:

„Drugovi moji, lećesmo, slećesmo, ništa ne usrasmo, a mogasmo! Hvala vi – i doviđenja do sjutra!”

Zainteresovani ste?Posetite sajt Mikro knjige!