AUTOR IZ DAVNOG VREMENA KADA JE PISAO SVOJU PRVU KNJIGU „KRILATA KATEDRA”...
Poput mnogih drugih, tako je i Zoran Modli rođen sredinom prošlog veka u Zemunu i za sada je živ i zdrav. Nije odmah postao pilot. Najpre je kao odlikaš završio osnovnu školu, a onda alarmantno srozao uspeh u Prvoj zemunskoj gimnaziji. Od mature se oporavio u redakciji „Politike ekspres”, a sa dvadesetak godina proslavio kao revolucionarni disk-džokej Studija B i legendarne zemunske diskoteke „Sinagoga”. Studio B je, posle pet godina, napustio iz više razloga, a najviše zbog letenja. Od tada je jednom nogom u raznim radijima, a drugom i obema rukama u avijaciji. Pošto je bliska rodbina, a naročito najbliža – majka – očekivala da završi kakav-takav fakultet, uradio je pola posla, pa završio Višu vazduhoplovnu pilotsku školu u Beogradu.
Kao instruktor letenja, najpre na sportskim aerodromima, a zatim u Pilotskoj akademiji JAT u Vršcu, školovao je na desetine naših i stranih pilota. Mnogi od njih odavno su kapetani JAT-a, ali i drugih kompanija širom sveta. Dvadeset godina je leteo u JAT-u, a najviše vremena proveo na nikad prežaljenom boingu 727, nad kojim lamentira kad god mu se za to pruži prilika. Od ranih devedesetih pa sve do prvog poglavlja ove knjige leteo je i kao kapetan na biznis-džetovima kompanije Prince Aviation. Za njim su bezbrojni sati sjajnih iskustava. Poslednje je bilo loše, ali korisno za ovu knjigu.
Živi u Beogradu, a u mislima u svim onim gradovima na čije je aerodrome sletao.
... I U OVA NOVA VREMENA, DOK OČEKUJE NOVO IZDANJE „PILOTSKE KNJIGE“.
Odlomak iz uvoda u knjigu
...Ostaci olupine dogorevali su tamo gde piste više nije bilo, utonuli u dubok kamenjar malog ostrvskog aerodroma nasred Jadrana. Četrdeset lelujavih letnjih stepeni, začudo, nedrilo je hladnoću oko srca okupljenim posmatračima.
Ko zna koji put sam, kao navijač nekog snenog i usporenog teniskog meča, instinktivno vukao pogled sleva udesno, pa zdesna ulevo. Od praga 22 ka pragu 04 (koji se zbog ispupčenog betonskog stomaka piste nikako nije mogao videti), pa nazad, ka izuvijanim stubovima aerodromske ograde – a sve očekujući da ponovo ugledam avion kako izranja iz popodnevne jare i kako se, ovog puta uspešno kao i u bezbroj sletanja do tada, uz huku riversera zaustavlja na kraju 1.400 m duge staze.
Džabe.
Osećao sam buđenje opravdanog besa negde duboko u stomaku, ispod bele košulje umazane kapljicama motornog ulja, armiranog prašinom koja se podigla na mestu udesa. Izdaja. Metalni prijatelj, u čiju sam se vernost bezrezervno kleo, ovog puta je posustao. Zbog čega je šest tona aluminijuma, kompozita i elektronike tako sramotno završilo u vatri i dimu, nekoliko metara iza piste, u rupi punoj oštrog kamenja i uspaničenih poskoka? Zašto je, smrtno ranjen, rasterao moju posadu i putnike, a time i poslednju nadu da će i nadalje sve biti u redu?
Odgovora nije bilo mada sam ga sâm znao najbolje. A baš to me je izluđivalo.
Odlomak iz uvoda u poglavlje "Performanse leta"
Odlomak iz uvoda u poglavlje "Avionski motori"
Odlomak iz epiloga knjige
Još nešto: bez ikakvog stida sam na prethodnim stranicama obilato citirao sebe iz ranijih godina. Pored manjka originalnosti, to može da posluži i kao dokaz da se u filozofiji letenja ništa nije značajno promenilo, ni zakoni neba, ni zakoni Zemlje, ni zakoni fizike. Smenjuju se samo birokrate koji tonama papira pokrivaju rupe u pravilima koja sami pišu, smenjuju se tehnološke inovacije i oruđa njihove primene – a to su samo neizbežne finese jednog velikog sveta koji se zove avijacija. Sve ostalo – ostalo je isto!
Ako uđete u taj svet, imajte na umu: čovek nikada nije bio, niti će biti ptica. Samo nam se čini da umemo da letimo...
A kad već letimo, činimo to tako da niko i nikada ne zažali zbog toga. Ono što mi je nekada izgledalo beskrajno smešno, danas mi izgleda beskrajno mudro. Poput rečenice koju je svojevremeno – nakon što bismo zadihani boing 727 nežno prislonili uz gejt matičnog aerodroma i ugasili motore – uvek izgovarao moj dragi i davno penzionisani kapetan JAT-a Branko Vukčević, zavlačeći po crnogorski:
„Drugovi moji, lećesmo, slećesmo, ništa ne usrasmo, a mogasmo! Hvala vi – i doviđenja do sjutra!”
© 2012 Duku Duku